Nove patike

Nove patike

„Ne zavisi od tebe hoćeš li biti bogat, ali zavisi od tebe hoćeš li biti srećan.“
Epiktet
Proleće se razbaškarilo Beogradom. Sve miriše na igru, razonodu, smeh i lakoću. Petak je i već vidim kako sutra ujutru sedam na bajs i vozim do Ade, pa posle dva kruga pijem ceđenu pomorandžu i kuliram.
Vraćam se iz lekarske sobe, a u hodniku me čekaju mama i devojčica. Mama skromno obučena, prijatnog osmeha. Devojčica nabusita i neprijatna. Nešto priča mami, negoduje.
Ako u nečemu uživam, to je da budem prijatna prema neprijatnim i ljutitim adolescentima.
Objašnjavam mami da ću prvo nasamo da popričam sa devojčicom.
Devojčica ulazi u ambulantu, seda na stolicu i gleda u mobilni telefon. Ja uzimam svoj mobilni telefon i gledam nešto, kobajagi. Ćutimo. Ona pogleda mene, ja i dalje gledam u mobilni telefon. Spušta pogled i gleda u svoj mobilni, pa opet u mene.
„Šta ima na telefonu? Hoćemo da gledamo u mobilne telefone ili ćemo da pričamo?“ kažem ja.
„Svejedno“, reče devojčica, odmeravajući me.
Pitam je koliko ima godina, s kim živi, kako joj je u školi. Vidim da je mnogo smaram. Pitam je da li ima neki hobi, koju muziku sluša.
„Da li si nešto ljuta na mamu?“
Kaže: „Ma jesam, neće da mi kupi ’džordanke’!“
Pa, skupe su to patike, objašnjavam joj. Pitam je da li zna kolika je mamina plata. Kaže da mama ne radi, radi samo tata.
„Pa baš su ti lepe te starke! Znaš da smo svi nosili starke u srednjoj školi!“ kažem joj ja.
Mama ulazi, snishodljivo seda u stolicu do ćerke. Devojčica uzima telefon. Kažem joj da ne može sada da gleda u telefon. Ona ga ljutito spušta na kolena.
Devojčica ima neuredne menstruacione cikluse, pa ju je ginekolog poslao kod mene da je posavetujem oko ishrane, s obzirom na to da je pothranjena.
Pričamo o ishrani. Šta, kad i koliko jede, ko sprema obroke.
Dogovaramo se da na kontrolni pregled donese dnevnik ishrane i da, uz maminu pomoć, izračuna koliko novca njena porodica troši mesečno za hranu.
„Bojim se da prosečna porodica pojede dva-tri para ’džordanki’ mesečno!“ kažem ja u šali.
Posle mesec dana je došla na kontrolni pregled. Rekla mi je da je ukapirala da je to mnogo novca i da će tata da je vodi da radi popis sa njim i da tako zaradi i počne da štedi da bi kupila patike. Pohvalila sam je i podržala njenu želju da doprinese porodičnom budžetu. Nasmešila se.
Adolescente treba izmestiti nekad iz njihovog egocentričnog okvira, da bi videli širu sliku. Roditelji ne bi trebalo da kupuju deci skuplju obuću od one koju sami nose. Dete od dvanaest godina može da shvati kolika je vrednost novca i koliko košta hrana, patike ili letovanje. O tome treba pričati sa decom. Oni razumeju mnogo više nego što mislimo. Objasnite im. Uključite ih u nedoumice realnog života da bi imali realna očekivanja i zahteve. Učite ih da budu skromni. To je jedna od najlepših vrlina. Srećni su ljudi kojima je dovoljno ono što imaju. Njima i milioneri mogu da zavide.

„Ne zavisi od tebe hoćeš li biti bogat, ali zavisi od tebe hoćeš li biti srećan.“
Epiktet
Proleće se razbaškarilo Beogradom. Sve miriše na igru, razonodu, smeh i lakoću. Petak je i već vidim kako sutra ujutru sedam na bajs i vozim do Ade, pa posle dva kruga pijem ceđenu pomorandžu i kuliram.
Vraćam se iz lekarske sobe, a u hodniku me čekaju mama i devojčica. Mama skromno obučena, prijatnog osmeha. Devojčica nabusita i neprijatna. Nešto priča mami, negoduje.
Ako u nečemu uživam, to je da budem prijatna prema neprijatnim i ljutitim adolescentima.
Objašnjavam mami da ću prvo nasamo da popričam sa devojčicom.
Devojčica ulazi u ambulantu, seda na stolicu i gleda u mobilni telefon. Ja uzimam svoj mobilni telefon i gledam nešto, kobajagi. Ćutimo. Ona pogleda mene, ja i dalje gledam u mobilni telefon. Spušta pogled i gleda u svoj mobilni, pa opet u mene.
„Šta ima na telefonu? Hoćemo da gledamo u mobilne telefone ili ćemo da pričamo?“ kažem ja.
„Svejedno“, reče devojčica, odmeravajući me.
Pitam je koliko ima godina, s kim živi, kako joj je u školi. Vidim da je mnogo smaram. Pitam je da li ima neki hobi, koju muziku sluša.
„Da li si nešto ljuta na mamu?“
Kaže: „Ma jesam, neće da mi kupi ’džordanke’!“
Pa, skupe su to patike, objašnjavam joj. Pitam je da li zna kolika je mamina plata. Kaže da mama ne radi, radi samo tata.
„Pa baš su ti lepe te starke! Znaš da smo svi nosili starke u srednjoj školi!“ kažem joj ja.
Mama ulazi, snishodljivo seda u stolicu do ćerke. Devojčica uzima telefon. Kažem joj da ne može sada da gleda u telefon. Ona ga ljutito spušta na kolena.
Devojčica ima neuredne menstruacione cikluse, pa ju je ginekolog poslao kod mene da je posavetujem oko ishrane, s obzirom na to da je pothranjena.
Pričamo o ishrani. Šta, kad i koliko jede, ko sprema obroke.
Dogovaramo se da na kontrolni pregled donese dnevnik ishrane i da, uz maminu pomoć, izračuna koliko novca njena porodica troši mesečno za hranu.
„Bojim se da prosečna porodica pojede dva-tri para ’džordanki’ mesečno!“ kažem ja u šali.
Posle mesec dana je došla na kontrolni pregled. Rekla mi je da je ukapirala da je to mnogo novca i da će tata da je vodi da radi popis sa njim i da tako zaradi i počne da štedi da bi kupila patike. Pohvalila sam je i podržala njenu želju da doprinese porodičnom budžetu. Nasmešila se.
Adolescente treba izmestiti nekad iz njihovog egocentričnog okvira, da bi videli širu sliku. Roditelji ne bi trebalo da kupuju deci skuplju obuću od one koju sami nose. Dete od dvanaest godina može da shvati kolika je vrednost novca i koliko košta hrana, patike ili letovanje. O tome treba pričati sa decom. Oni razumeju mnogo više nego što mislimo. Objasnite im. Uključite ih u nedoumice realnog života da bi imali realna očekivanja i zahteve. Učite ih da budu skromni. To je jedna od najlepših vrlina. Srećni su ljudi kojima je dovoljno ono što imaju. Njima i milioneri mogu da zavide.